Ašik

Nema skuplje stvari od male pobjede u velikom porazu....

11.02.2008.

***

"Moja je dobrota bezgranična poput mora.
Moja je ljubav jednako duboka.
Što više dajem tebi, to više imam sam,
jer oboje smo beskonačni."
William Shakespeare

31.01.2008.

Bol










Pjesma k'o pjesma
svaka svoju priču ima,
i posvetu nekome,
možda znanom,
a možda i neznanom,
i svaka je proživljena
po nekoliko puta
i dubok trag je ostavila
mnogo dublje od kože,
dublje od misli i pomisli,
i još dublje i još jače,
dušu mi grebe, probada,
duboko, duboko u duši
boli i peče,
ta rana stara...

24.01.2008.

Bez smiraja

Kada prođem pored Vas
prepoznat će te me.
O da,
hocete!
O vi prolaznici neznani,
što pored mene jurite,
zašto me ne pogledate,
ali baš pogledate,
ne kao materiju,
ne kao stvar,
ni kao muškarca,
već kao biće,
što voli svoje voljeno,
izgubljeno.

A vi znani,
o Vi prolaznici znani
što u mene zurite
kao u nekog čudaka,
bez cilja,
luđaka, mahnitog insana,
bez smiraja,
pun očaja,
srdžbe i kajanja,
bez slobode,
mir svoj ne nalazim
ni u najtišim zimskim noćima,
kad sve utihne, ama baš sve,
i kandilji se ugase,
ulice opuste,
i žive duše nema,
nema nikog ko me razumije,
nema nikog ko bi da me shvati,
suštinu i bit svega,
a znali bi,
shvatili bi,
kad bi svijet gledali mojim očima...

***

Eh kad bi ste gledali zjenicom oka moga,
svijet koji me okružuje,
ne bi me više čudno gledali,
ništa me ne bi ni pitali,
samo bi prošli,
očiju pognutih...
Kad bi ste gledali okom mojim,
vidjeli bi ste da ono,
samo nju vidi,
svakim pogledom,
tražim lice njeno,
tiho osluškujem i najtiši šum,
tražeći osmijeh njen,
stotine mirisa osjetim,
ali njenog više nema,
otišla je...

20.12.2007.

Outlandish

Moj Bože, volio bih...
Volio bih da je ne volim,
Volio bih da mi srce ne kuca tako jako
čim je oko vidi.
Nekad bih volio, Bože moj,
da je nikad ni sreo nisam,
da nikada nisam čuo njen smijeh,
kao sto ga sada čujem.

Teško meni siromahu, Bože moj
ostavljenom i zaljubljenom.

Svijet oko mene kao da ne postoji,
misli moje samo nju poznaju,
a čudno li je to -
kad čovjek istovremeno ima
- i radost i tugu.
Radost kad je vidim,
kao kada poslije noći zora dođe
kao poslije zime proljeće,
kad sve iscvjeta,
i sve je tako lijepo...
A tuga, ah ta tuga,
što nije sa mnom,
kao u začarani tunel da uđeš,
pa ništa ne vidiš,
ne vidiš ni kraj tunela,
a već je kasno da se vratiš na početak,
jer svugdje je tama,
nema ni lijevo, ni desno,
ni istoka, ni zapada,
nema orjentacije.

03.12.2007.

Usamljenost...




Usamljenost je divna, ali potreban je neko da ti kaze da je usamljenost divna. (Onore de Balzak)

10.11.2007.

Jedan tren...









Ne htjedoh ni riječi više reći
da tišinu onu ne pokvarim
drhtaj tvojih usana da ne prestane,
rumenila s tvojih obraza da ne nestane
i sjaj tvojih očiju da ne izgubim
onog trena kad smo se rastali.

Ali ipak suza jedna
niz obraze vrele ti poteče
ostavljajući trag za sobom
kao zvijezda na nebu.

***

Samo jedan tren sam živio,
a sad mi je i taj tren prošao...

18.09.2007.

Nije kao juče...

Borba sa samim sobom...
Jel' to moguće? Ni sam ne znam! Možda.

''Eh da je to tako lahko!'', rekli bi mnogi. A opet, reći će moguće je. I ja priznajem. Da. Juče sam po prvi put sam sebi bio sagovornik, il' sam možda to tek juče primjetio. Ne znam. Tisuće misli naviru svakog trena, a onda normalno desi se buum, progovoriš. Šta zapravo predstavljaju te misli? Koga? Zašto dolaze? Šta žele? Jesam li to ja, moj nefs il' moja savjest. Tražim odgovore na postavljena pitanja, ali ih ne nalazim. Zašto se skrivaju od mene? Kako da dođem do odgovora? Šta god da pomislim, javi se još jedno pitanje. Pa onda (da se utješim) i na pitanje odgovorim pitanjem 'pa što  bolan pitaš?'.


                                                    
***

(...u neka doba...)

Shvatio sam!! Spoznao sam samog sebe (!!). Bit će dobro ako ne griješim. Neprestana borba ljudskog bića, nefsa koji ga čini sa sviješću i odgovornošću je zapravo ono što svi mi zovemo JA. Da, upravo tako, to smo mi, to je ono što nas čini posebnim. Borba želje i potrebe, pohlepe i velikodušnosti, laži i istine, ljubavi i mržnje su svakodnevnica. Neki ne primjete, ne osjete tu borbu. Zapravo, ne trude se, ne žele i tako ugađaju svom nefsu, strastima i požudama iako će ih na kraju ostaviti u beznađu, pa će osjetiti samoću i tugu beskrajnu, i bit će u tunelu bez izlaza, gdje god da se okrenu samo mrak i tama. U ruci će držati svijeću, a svjetlost neće vidjeti, a kako bi i vidjeli kad ne gledaju nit' srcem, nit' očima. Na koncu, kad gotov' dođu do kraja počet će mučiti sami sebe mnogobrojnim pitanjima, bez odgovora, baš kao i ja juče...
Tek na kraju shvatiš, koliko god da se trudiš, nećeš naći odgovore sve dok oni tebe ne potraže. Nekad tražiš 'nešto' (smiraj, spokoj, ljubav, sreću, uspjeh), a ne možeš da nađeš. Sačekaj malo, neće proći dugo, a to 'nešto' što si tražio, naći će tebe...

                                                                           ...i ništa nije kao juče.

17.09.2007.

A dugo me nije bilo...

Razgovor sa samim sobom...
Jel' to moguće? Ni sam ne znam! Možda.

A ipak jeste. Razmišljam, odjednom, sasvim nenadano, progovorim... Čudno? Da, sasvim sam sam, a naglas razmišljam. Nije to više razmišljanje. Šta je? Buncanje? Nee. Ne spavam. Ne razmišljam, ja govorim. Da, ali nije to običan govor, ja govorim sa samim sobom. Osmjeh na licu. Pa jel' to moguće ponovo se pitam? Koliko dugo treba ljudima da počnu pričati sami sa sobom? Nevjerovatno, više to nije samo jedna riječ, slučajno izletjela iz usta, sada se predu rečenice jedna na drugu. Same idu, teku. I ponovo osmjeh dođe na lice. Jel' java il san. Ni sam ne znam. Al' od jutros, sam sam sebi sagovornik. I nije mi loše. Nije kao sa ljudima.

27.02.2007.

Susret

Polahko si ušla u srce moje,
tiho i nježno, neprimjetno...

Prvi put kad sam te vidio
srce mi je jako zaigralo,
kao da te znam život cijeli,
kao da smo se već negdje sreli.

Možda su nam se duše srele negdje u ezelu
i na dunjaluku tražiše jedna drugu,
a kad se konačno nađoše
jedna drugu prepoznaše...

21.02.2007.

***

 Sve što je,
 proći će.
 Sve što će biti,
 i to će proći.
 Ono što ostaje
 jesu uspomene,
 samo njih vrijeme ne dira,
 neuništive su...
 I sjećanje ostaje,
 vječno.
                                        I zemlja kad me pokrije,
                                        opet će biti tu,
                                        samo sjećanje,
                                        i kajanje...


Stariji postovi

Ašik
<< 02/2008 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
242526272829

Ključ...

Lanci...
Opreznost i strpljivost nisu lanci za jednog zaljubljenika, jer je on već hiljadu puta okovan uvojcima svoje voljene!

Ovdje sam samo u prolazu
Ovdje sam samo u prolazu,
a jednom kad odem ja,
i kad odeš ti
ostat će samo sjećanja
i uspomena na dan,
kad smo se sreli
ti i ja.

Ašici

Brojač posjeta
10262


Powered by Blogger.ba